Tonči Tadin, predsjednik umjetničkog savjeta, koreograf i voditelj folklornog ansambla i prof. Marica Tadin, predsjednica Društva i voditeljica zbora i mandolinskog orkestra, sa kojom smo i razgovarali povodom dobivanja Skupne nagrade Grada Kaštela za 2007. godinu.

Za početak, jedno ste od rijetkih kulturno umjetničkih društava u Hrvatskoj koje ima svoju internet stranicu. Znači li to da ste Društvo modernije od ostalih?

Pa, moram reći kako što se tiče tehnologije idemo u korak s vremenom, iako je, moram priznati, internet danas medij preko kojega se može mnogo reći i promovirati se, pa smo i mi to iskoristili. Na našoj internet stranici redovito se objavljuju obavijesti o našim nastupima i gostovanjima, te o ostalim aktivnostima. Na internetu postoji i stranica Hrvatski folklor na kojoj su popisana sva folklorna društva po županijama, a kojom se želi predstaviti doživljaj bogatstva hrvatske kulturne baštine, te način na koji se naša baština čuva i zaštićuje. Često sa te stranice prenosimo aktivnosti ostalih društava, a kroz komentare i kritike važnih etnologa može se vidjeti način razmišljanja drugih društava, te na koje se sve načine ta društva predstavljaju javnosti.Inače, bit čitavog folklora i folklornih društava jest mlade ljude koji se više ne odgajaju i ne žive prema tradiciji, naučiti da na neki način obnove i usvoje stare običaje kraja u kojem žive, a to su u našem slučaju Kaštela.

Koje ste stare kaštelanske običaje obnovili?

Konkretno, mi smo kao društvo obnovili jedan lijepi običaj, a to je kolendavanje. Za početak sam pronašla staru kaštelansku koledu, zatim sam proučila i pronašla podatke o njenom nastajanju, a onda su tu koledu naučili naši klapski pučki pivači. Oni su zatim dvije godine kolendavali na način da bismo se okupili, a zatim bismo se svi zajedno posjećivali međusobno između naših obitelji. Potom su tu istu koledu naučili naši plesači i mandolinski sastav, čiji su se članovi samoinicijativno dogovorili za kolendavanje, pa tako sada svake godine baš na Božić svi zajedno kolendaju po kućama članova, a na kraju ih se sakupi oko tridesetak i svi na kraju kolendavanja dođu kod nas doma, gdje pjevamo stare božićne i stare dalmatinske pjesme. Ipak, bit svega je povratak tradiciji, zajedništvo, prijateljevanje i zbližavanje.

Kolendavanje i ditić, a ne djetić

Osim toga, bitno je za naglasiti kako naši pučki pivači pjevaju božićnu pjesmu “U sve vrime godišća” prema tradiciji našeg kaštelanskog kraja, odnosno koriste se naše riječi kao Divica, a ne Djevica, ditića, a ne djetića, “mir se svitu navišća”, a ne “mir se svijetu naviješta”, što je također očuvanje naše tradicije i autohtonosti. Naime, ima dosta ljudi  koji uopće ne znaju što znače književne riječi ove pjesme, a to je pučka pjesma isključivo vezana za crkvu. Još jedan lijepi božićni običaj bio je da se kolendare daruje sa orasima, bajamama, suvim smokvama, a kroz obnovljeni običaj kolendavanja mlađe generacije članova našeg društva upoznajemo i sa tradicijom kaštelanskih kolača koji se daruju kolendarima za Božić, kao što su ušećerene bajame, mandulat, fritule. 

Obiteljsko zajedništvo kroz frituladu

Što se fritula tiče, prije dvije godine za Božić smo organizirali frituladu, što je bila ideja starijih članova Društva. Inače, cilj fritulade nije bio Društvo promovirati prema vani, nego je bilo važno između nas samih članova društva obnoviti običaje koji su nestali. Okitili smo bor kojeg je poklonio otac jednog od članova, a ideja je bila da svaki član donese po jednu lopticu i jedan ukras koji je trebao staviti na mjesto na božićnom drvcu po svom izboru. Znači, osnovna ideja bila je obiteljsko zajedništvo, što i jest bit Božića i božićnih običaja. Svaka grupa spremila je fritule prema svom receptu koje su se frigale u Bratskoj kući na Brcu, nakon čega su se dijelile nagrade za najlipše, najslađe, najukusnije i najautohtonije fritule, a što nas je opet dovelo do promicanja autohtonog kaštelanskog običaja friganja božićnih fritula.

Znači, mi kao društvo nemamo samo određeni program sa kojim se predstavljamo prema vani, nego imamo i tenziju kod mlađih članova društva, tj. kod generacija koje dolaze sačuvati određene kaštelanske običaje i preko njih te običaje na neki način proširit da na neki način svi oni nauče kulturu starih Kaštelana kojih više nema. Činjenica je kako danas i kod Kaštelana postoji nova kultura koju ne možemo zanemariti i to je neminovno, ali na neki način ljudi uz očuvanje običaja postaju bliskiji.

Obnovili ste i kaštelansku narodnu četvorku...

Da, i to je jedan od starih kaštelanskih plesova koji smo otrgli od zaborava. Inače, u početku o tome starome kaštelanskome plesu nismo znali ama baš ništa.. Znali smo samo da je to bio ples koji se nekada u Kaštelima plesao, barba Ivo Cvitić mi je prvi otpjevao melodiju, a niti smo znali glazbu, niti smo poznavali plesne korake. Barba Cvitić se samo sjećao komandi i melodije, a onda smo malo pomalo sakupili i ostale podatke. Vladan Vuletin je otkrio note Berketove četvorke, a kada sam prvi put tu melodiju odsvirala na klaviru, sa ushićenjem sam zaključila kako je to upravo ona melodija koju je barba Ivo Cvitić otpjevao. 

Petogodišnje istraživanje starog kaštelanskog plesa

Pet godina je trajalo moje i Tončevo istraživanje i proučavanje kaštelanske narodne četvorke, a koje je na kraju rezultiralo knjigom, kako bi četvorka kao još jedan kaštelanski običaj ostala sačuvana za sve buduće generacije.

Dok sam istraživala podatke o kaštelanskoj narodnoj četvorci, barba Ivo Cvitić je spomenuo riječ pantalon, a tu sam riječ poslije pronašla u knjižici koju sam dobila od prijateljice koja radi na Hvaru. Tada me oduševilo saznanje kako je pisac te knjižice ponovno oživio dok sam čitala knjižicu koju je on napisao i kako mi je on iz prošlog stoljeća pomogao da dođem do podataka koji mi trebaju kako bih nekadašnje običaje predstavila današnjoj generaciji. Dakle, ja sad napišem knjigu, koja danas nekome ne mora značit ništa, a kroz tko zna koliko godina će netko reći vidi u Kaštilima se to plesalo, pa to je obnovljeno, a u knjizi postoji glazba, postoji opis nošnje, postoje koraci i slikovni prikaz za sve komande, i na kraju postoji i DVD, za kojeg se nadam da će poživit za sljedeće generacije.

Zaključila sam kako je knjiga dugotrajniji oblik čuvanja nekog običaja, a neki ples se danas u društvu pleše, a sutra već ne mora biti na repertoaru.

Lijerica

Još jedan lijepi običaj je i sviranje lijerice u Kaštelima, koji sam po prvi put našla u bilježnicama Ivana Careva, pisanima na početku prošlog stoljeća, a što sam iskoristila za knjigu o Kaštelanskoj narodnoj četvorci. Lijericu sam vidjela u sućuračkom Podvorju, dok je zbirka bila otvorena za javnost, a da je to lijerica zaključila sam po tome što lijerica ima tri žice, a gusle samo jednu žicu. Naime, nitko nije bio svjestan da u sućuračkom muzeju postoji lijerica, nego su svi mislili da su to gusle. 

Kajdanka i CD sa pjesmama za djecu

Inače, u rujnu bi trebala javnosti biti predstavljena još jedna malo modernija dječja knjiga, koja je proizišla iz dječjeg folklora, odnosno iz zbora Trišnjice kojega vodim već dugi niz godina. U nedostatku materijala dječjih pjesama bila sam prisiljena pisati  pjesme za djecu, jer postoji podosta dječjih pjesama koje tekstom ni glazbom uopće  nisu prilagođene djeci, niti su edukativne, a nisu ni melodijski prilagođene djeci. Dosta mojih uglazbljenih pjesama imaju tekstove Nade Jerčić, a neki su tekstovi iz dječjih listova. Naime, kako sam pisala pjesme, tako su ih djeca automatski izvodila, i ako im se pjesma sviđala, i dalje se izvodila, pa je tako Dječji zbor do sad izdao tri Cd-a. Djeca moje  pjesme pjevaju u školama i u vrtićima, čime i jest ispunjena sama njihova svrha. Na novom CD-u bit će oko dvadeset pjesama koje sam odlučila sakupiti u takozvanu kajdanku sa notnim zapisom, ilustracije je radila kolegica Ivančić Irena, a uz kajdanku bi išao i CD na kojemu će biti sve te pjesme i pjesme na matrici, kako bi ih tete i učiteljice u školama mogle koristiti. Knjigu sa pjesmama bi trebali izdati Bijaći, negdje u deveti mjesec ove godine.

Kaštelanske nošnje postale su prepoznatljiv znak KUD-a...

Kada smo osnovani u rujnu 2000-te godine imali smo veliku prepreku, naime, imali smo veliki broj ljudi koji su znali plesati, ali nisu imali nošnje za nastupe. Radom u drugim kulturnim društvima upoznala sam ljude koji su izrađivali nošnje koje su bile replike ili kopije, pa su tako i nošnje našeg KUD-a replike, a ne originali, ali to su replike koje smo mi zbog plesa morali prilagoditi. U početku rada društva majke naših  članova izradile su nošnje do čijeg izgleda smo došli posjećujući starije ljude koji su kući imali stare kaštelanske nošnje, te proučavajući stare požutjele fotografije na kojima su stare kaštelanske obitelji u njima slikane. 

Znači, saznali smo kakvi su bili materijali, kakve su bile boje i kakvi su dezeni bili na nošnjama. Naime, klasična kaštelanska suknja puno je bogatija od ove koju smo mi izradili, odnosno imala je sitnije falde, što mi sebi nismo mogli priuštiti, jer bi bilo preskupo i nepraktično za ples. Znači, izradili smo kopije stare kaštelanske nošnje, a uz to su išle i izvezene marame sa kaštelanskim zlatovezom koje su vezle majke naših članova.

Zlatovez na maramama i bertama

Međutim, bilo je ljudi koji su kući imali nošnje i marame, a nisu nam ih htjeli pokazati i nisu htjeli pomoći. Ipak, najviše nam je pomogla gospođa Lenka Šimera iz Kaštel Lukšića, čija je teta bila tkalja, pa tako ova gospođa kod kuće ima tri kompleta originalnih nošnji. Ona nam je čak na originalnom platnu pokazala i kako su Kaštelanke prije faldale i plisirale suknje, što je bio jako dugotrajan i mukotrpan posao.

Zahvalni smo joj jer je pokazala veliku volju za podučavanje i savjetovanje, pa smo i uz njenu pomoć došli do mnogo podataka o originalnoj nošnji koje smo iskoristili pri samoj izradi. Zlatovez se inače izrađivao i u Slavoniji, ali kod njih postoje drugi motivi. O njemu danas postoji malo podataka, i u Kaštelima ga danas više nitko ne radi. Inače, on je isključivo bio vezan za marame ili za berte, a postojalo je više bodova i više motiva.

Nagrada za scenski izgled

Najprije smo sami istraživali i boje i kroj i vez  kako bi to sve što vjernije prikazali. Koliko smo u tome uspjeli dokaz je to što smo 2003. godine odmah po prvom nastupu u izrađenim nošnjama na II festivalu novih hrvatskih koreografija u Karlovcu dobili prvu nagradu za scenski izgled za koreografiju “Kaštelanska narodna četvorka“ Tonča Tadina, jer smo bili različiti od ostalih društava. Dosta nam je pomogla i gospođa Suzana Gančević koja je imala tvrtku Sunčica i donosila nam je materijale, a što se tiče veza, ima različitih bodova istog veza.

Planirate li što usvezi promocije kaštelanskog zlatoveza?

U posljednje vrijeme ima sve više žena zainteresiranih za izradu kaštelanskog zlatoveza, a kako se to ne može pokazati na brzinu, ideja je organizirati malu školu veza. Mi smo to kroz prvih pet godina društva učile kroz ushit i euforiju, a u tom razdoblju je sašiveno preko pet kompleta nošnji, što kaštelanskih, što ostalih, sve za potrebe društva. Važno je za spomenuti da smo obnovili i vrlički vez koji smo izrađivali na vrličkim nošnjama, međutim, kako su se sve žene koje su u početku sudjelovale u izradi nošnji posvetile drugim životnim obvezama, u društvu sada brigu o nošnjama vodimo ja Sonja Buotić.

Prije same škole kaštelanskog veza, koju ćemo održati i na inicijativu žena iz “Katarine Zrinski”, krajem svibnja održat ćemo predavanje na kojemu će biti predstavljen osvrt na izradu kaštelanskih nošnji, u što bi bile uključene i Željana Molnar Deman koja se bavi izradom zlatoveza kao suvenira, te Mirjana Ojdanić koja kaštelanski zlatovez stavlja na haljine. Znači, predstavit ćemo primjenu zlatoveza na različite načine, kao što to rade Slavonci, a na tečaju ćemo žene podučiti o motivima, bodovima i svemu ostalome u vezi zlatoveza, a što će one kasnije nadograđivati i koristiti za neke svoje daljnje interese.

Osim očuvanja tradicije, dosta nastupate i sudjelujete na raznim natjecanjima.Planovi za bližu budućnost...

Uskoro će biti CIOF-ova revija svih društava sa ovog područja koja su prijavljena u Ciof, a mi ćemo u sklopu te akcije sredinom šestog mjeseca imati nastup koji će ocijeniti CIOF-ovi stručnjaci. Inače, Hrvatski CIOF je podružnica svjetske udruge festivala folklora, čiji voditelji žele znati što koje društvo ima na repertoaru, pa će prema tome i prema prihvaćenim standardima ta ista društva slati i na inozemne festivale.

I ove godine ćemo biti organizatori međunarodnog susreta folklornih grupa pod nazivom “Za jubav tance igraše”, koji se organizira ljeti kako bismo i mi doprinijeli Kaštelanskom kulturnom ljetu.

Inače, prigodom svih blagdana nastupamo u crkvi u Kaštel Kambelovcu, a posebno povodom blagdana Gospe Karmelske, kada organiziramo i prigodni koncert. Pomažemo i pri organizaciji Večeri dalmatinske pisme, pa će tako biti i ove godine. 

Cilj: svi mlađi voditelji ići će u Školu folklora pri Matici iseljenika

Inače, nedavno smo proslavili trideset godina bavljenja folklorom, što je posebno važno za Tonča, koji je po struci inženjer, a ovim se poslom bavi iz čiste ljubavi. Inače, on je član Upravnog odbora Hrvatskih voditelja i koreografa, a završio je i Školu folklora pri Matici iseljenika, što bi u budućnosti trebali završiti i svi mlađi voditelji našeg KUD-a koji se žele profesionalno baviti ovim poslom, nakon čega bi u potpunosti preuzeli vođenje svih sekcija Društva.

Svakako, intencija nas dvoje jest, njega kao voditelja folklora i mene kao glazbenika da pokušamo naći stare kaštelanske običaje i istražiti ih do te mjere da ih postavimo na scenu i barem ih na taj način vratimo ljudima, jer su oni skoro u potpunosti izgubljeni, iako se u pravilu život nije puno ni promijenio. Naime, ljudi se još uvijek vesele, pjevaju, tuguju i proživljavaju svoje živote u osnovi isto kao što su ih i ranije proživljavali, ali na malo drugačiji, i može se reći otuđeniji način.Mi bismo to željeli promijeniti i vratiti kroz stare kaštelanske običaje bliskost i druženje u Kaštela, u kaštelanske domove i na kaštelanske ulice.

Izvor: Kastela.org